• ARHIV BOSNE I HERCEGOVINE – prva moderna arhivska ustanova u Bosni i Hercegovini

• OSNIVANJE I RAD ARHIVA BOSNE I HERCEGOVINE

• ADRESA

• DJELATNOST

Arhiv Bosne i Hercegovine član je Međunarodnog arhivskog vijeća

ARHIV BOSNE I HERCEGOVINE

prva moderna arhivska ustanova u Bosni i Hercegovini

Arhiv Bosne i Hercegovine, prva moderna arhivska ustanova u Bosni i Hercegovini, osnovan je 1947. godine, rješenjem Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine br. 1061 od 12. decembra 1947. Taj datum danas se obilježava kao Dan arhiva Bosne i Hercegovine. 1965. godine, na osnovi odredbi Zakona o arhivima, nastavio je djelatnost kao Arhiv Bosne i Hercegovine. Pod tim imenom, arhiv djeluje i danas, u suverenoj državi Bosni i Hercegovini.

* * *

Iako arhivska služba kao organizirana djelatnost čuvanja, zaštite i stručne obrade arhivske građe u Bosni i Hercegovini započinje tek od 1947. godine, u Bosni i Hercegovini postoji bogata tradicija čuvanja i zaštite arhivske građe. U nepostojanju arhivskih ustanova, znatnu arhivsku građu kroz stoljeća prikupljale su biblioteke, muzeji i druge ustanove, kao i osviješteni pojedinci. Iako je u Bosni i Hercegovini u prošlosti ovakvih ustanova bio relativno mali broj i u prikupljanju se nisu koncentrirale na ono što nam je danas poznato kao javna arhivska građa, bez njih ne bi bilo očuvano mnogo arhivske baštine.

Srednjovjekovni bosanski vladari imali su na svojim dvorovima svoje posebne kancelare; obrazovane osobe koje su im sastavljale isprave. Na najstarijoj sačuvanoj, povelji Kulina bana iz 1189. godine, taj se kancelar potpisao kao dijak. Kulinov nasljednik, Matej Ninoslav, u XIII stoljeću kao kancelara ima gramatiga. Osim dijaka i gramatiga, na srednjovjekovnim se poveljama javlja i logotet. Razvoj starih bosanskih kancelarija osobito je ojačao krunisanjem kralja Tvrtka. Stare bosanske isprave pokazuju mnoge diplomatičke, paleografske i sfragističke specifičnosti bosanske kancelarije. Na bosanskim poveljama natpisi su i na narodnom, a ne samo na latinskom jeziku; poštuje se simbolika crvene boje pečatnog voska kao isključivo vladarske; postoji konzistentnost u pisarevu potpisu, a tu su i još neke karakterističnosti u pripremi pergamenta za pisanje, samom pisanju te stavljanju pečata.

Danas je u Bosni i Hercegovini sačuvano tek nekoliko povelja iz Srednjega vijeka. Zemaljski muzej u Sarajevu čuva original povelje kralja Tvrtka izdate Hrvoju Vukčiću u Moštrima 12. marta 1380, a u Arhivu BiH čuvaju se povelje kralja Dabiše od 26. aprila 1395, Stjepana Tomaša Ostojića iz februara 1459. i jedan prijepis povelje kralja Dabiše iz XVI stoljeća. 

Snimak povelje kralja Dabiše iz 1395. godine

Kroz najduži dio osmanske vladavine u BiH (1463-1878) spisi vlasti su sređivani po uredima, kronološki i po predmetima. Naročita pažnja obraćala se čuvanju katastarskih deftera, koji su uvijek stajali zapečaćeni u sanducima. Institucija defter-emina, kao čuvara zvaničnih katastarskih knjiga i općenito arhive, u Sarajevu kao centru Bosanskog sandžaka javlja se u XVI stoljeću. Značajne su još institucije tezkiredžija (pisar isprava), divan-katib (pisar), tevkiija ili jazidžibaša (vođa pisara). Kako su u turskoj administraciji sudski protokoli nazivani sidžilima, a sudski (kadijski) ured se naziva mehkeme, to se za skrbnike o njima ovdje javlja naziv mehkeme-emin.

Raznim vrstama deftera poklanja se najveća pozornost i do danas, zbog velike vrijednosti i obilja podataka koje sadrže.

Sredinom devetnaestoga stoljeća, reforme koje su nastupile u osmanskom carstvu značajno su se odrazile na upravno i administrativno uređenje, a samim tim i na vođenje i čuvanje spisa. Po proglašenju Uredbe o Bosanskom vilajetu 7. novembra 1864. i njezine sprovdbe 9. juna 1865. godine, pri središnjoj vilajetskoj upravi u Sarajevu osnovano je nadleštvo za čuvanje spisa. Člankom 9 spomenute Uredbe uspostavljen je mektubdžija (generalni sekretar vilajeta), kao institucija za opće poslove preko organiziranog ureda za korespondenciju (tahrirat kalemi). Uz mektubdžiju su u pomenutom uredu radili konceptualni službenik (musevvid), koji je vodio poslove za jedan ili više sandžaka, s pomoćnicima za izradu čistopisa (mubeyiz). Uz ured je postojala posebna pismohrana, koju je vodila posebno zadužena osoba (evrak müdürü), a spisi su čuvani u posebno pregrađenim sanducima, koji su na kraju godine zatvarani s naznakom njihova sadržaja. I u sandžacima, kao nižim administrativnim jedinicama, uspostavljeni su uredi sa zaposlenikom za korespondenciju (tahrirat mudir), jer uprava općenito više nije bila striktno centralizirana.

S ovim promjenama uvedeno je u Bosni i Hercegovini i moderno kancelarijsko poslovanje. Uvedeni su različiti protokoli (za korespondenciju vilajeta i sandžaka, za dopisivanje s austrijskim konzulatom i Ministarstvom financija; za protokoliranje naredbi s viših razina vlasti, kao i za telegrame). U protokolima za sandžake posebno su vođeni primljeni i odaslani (varidat i sadirat) spisi. Spisi su zavođeni i poslije sređivani prema brojevima upisa, a protokoli su zaključivani krajem godine. Po uzoru na tadašnju evropsku praksu, spisi su u protokole upisivani i in extenso, pa nije riječ o klasičnim urudžbenim zapisnicima, već mnogo vrijednijim, evidencijama koje imaju i arhivsku vrijednost po sebi.

Na drugoj strani od zvaničnih vlasti, skupljala se u BiH arhivska građa uglavnom po samostanima. Upravo od bosanskih franjevaca potječe i prvi pomen arhiva u bosanskohercegovačkoj povijesti, i to iz 1544. godine, kad je zaslugama fra Pavla Civića, osnovan Arhiv Redodržave Bosne Srebrene. Osobito su u ovom pogledu značajni franjevački samostani u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu. Požari su uništili kroz historiju velike količine samostanske građe. 

Značajna ustanova koja posjeduje orijentalnu građu je Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, čiji je fond dodatno obogaćen spajanjem nekih drugih biblioteka iz raznih gradova u BiH. Danas je u njoj 4500 rukopisa, 3000 dokumenata i 260 deftera i sidžila. I u nekim današnjim arhivima u BiH postoje vrijedne orijentalne zbirke (Istorijski arhiv Sarajevo, Arhiv Bosne i Hercegovine, Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, Arhiv Tuzlanskog kantona).

* * *

Austro-Ugarska, koja je zauzela Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, bila je zemlja s razvijenom arhivskom službom, ali i s razvijenim sistemima upravljanja spisima. Već u XVIII stoljeću u ovoj su monarhiji poznate instrukcije o odvajanju tekućih i starih spisa; postoji dosta dobro uređenih arhiva pri raznim uredima, ali i organizirane arhivske ustanove, kao i namjenski izgrađene zgrade.

U ovom četrdesetogodišnjem periodu u Bosni i Hercegovini je u dva navrata pokretana inicijativa za osnivanje Zemaljskog arhiva, 1909. i 1914. godine.

Prva stranica dokumenta o problematici «škartiranja» spisa 1909.

1909. godine, inicijativa za osnivanje Zemaljskog arhiva javila se iz praktičnih administrativnih potreba, jer je u proteklih trideset godina austro-ugarske uprave po uredima bilo sakupljeno gotovo 30 miliona spisa, tako da pismohrane ne samo što nisu mogle preuzimati nove, nego nisu bili u stanju adekvatno smjestiti niti postojeće spise.

Iako je ideja za osnivanje arhiva odbijena, temeljem ove inicijative u Sarajevu je izrađena Instrukcija za izlučivanje bezvrijednih spisa. Instrukcijom je predviđeno izlučivanje spisa svake pete godine, čuvanje u Zemaljskoj vladi dvadeset godina, a nakon trideset godina odlaganje u Zemaljski arhiv, dakle tek nakon 50 godina. Drugim riječima, osim "raščišćavanja" uredâ od bezvrijednih spisa, primjenom Instrukcije ujedno se određuje i građa trajne vrijednosti, koja se odlaže u arhiv. Instrukcijom su kao trajni određeni svi spisi o privatno-pravnim pitanjima, spisi o pravnom stanju, te principijelne odluke. Pogotovo je značajno još u pripremi Instrukcije odbacivanje prijedloga jedinstvenoga pristupa u izlučivanju, što govori da postoji i svijest i znanje o raznovrsnosti arhivske građe. Redovita izlučivanja na kraju bi rezultirala podjelom sveukupne građe na dva dijela: na stariju i noviju, koja tek čeka na izlučivanje. Pri donošenju Instrukcije, određeno je tek da se dokumenti iz starije bosanskohercegovačke historije pohrane u Zemaljski muzej.

Iako arhiv u modernom smislu riječi u austrougarskome periodu nije osnovan, postojao je organiziran rad na čuvanju arhivske građe. Štoviše, u ovom se periodu arhivska građa znanstveno obrađuje i objavljuje. Zasluga je to isključivo Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, koji je kroz četrdesetogodišnji period čuvao i sačuvao najvrijedniju i po očuvanosti najcjelovitiju arhivsku građu iz prošlosti Bosne i Hercegovine, i to ne samo u ovom, nego i u periodu nakon 1918. godine.

1888. godine osnovani Landesmuseum, pokrenuo je već sljedeće godine svoj Glasnik, u kojemu će biti objavljena značajna arhivska građa, kao i veliki broj studija koje su i do današnjega dana korisne za proučavanje arhivske problematike.

U periodu između dva svjetska rata, na teritoriji Bosne i Hercegovine nije osnovan niti jedan arhiv. Niti Projekt Zakona o državnim arhivima i reistraturama Kraljevine Jugoslavije, nastao između 1931. i 1934. godine, a koji je predviđao osnivanje arhiva u Sarajevu, nije realiziran. Doneseno je tek nekoliko propisa iz uredskoga poslovanja.

 * * *

OSNIVANJE I RAD ARHIVA BOSNE I HERCEGOVINE

Inicijativu za osnivanje Državnog arhiva Bosne i Hercegovine, pokrenuo je Milan Popović. U predstavci predsjedniku Vlade NRBiH od 9. jula 1947. godine podnesen je i prvi Nacrt uredbe o osnivanju Državnoga arhiva.

Uredba o osnivanju Državnog arhiva NRBiH

Uredba o Državnom arhivu NRBiH proglašena je 12. decembra 1947. Po odredbama Uredbe, arhiv kao samostalna ustanova Predsjedništva vlade sakuplja, sređuje, čuva arhivsku građu i omogućava njeno proučavanje. S tim u vezi određeno je da će sve ustanove arhivu predati svoju arhivsku građu nastalu prije 1918. godine. Ustanove su obavezane dostavljati spiskove materijala koji posjeduju, te obavještavati Državni arhiv o svim prinovama, kao i promjenama na čuvanoj građi.

30. januara 1948, inicijator Milan Popović je postavljen za upravnika, a zvanično je arhiv počeo radom 2. februara 1948. godine.

U momentu osnivanja Državnog arhiva BiH, arhivska građa u zemlji bila je fizički ugrožena. Zato je osnovni zadatak novoosnovane ustanove bio prikupljanje, a samim tim interveniranje u smjeru spašavanja arhivske građe, što postaje prioritetnom zadaćom arhiva i u dužem vremenskom periodu. Zahtijeva se briga o zaštiti arhivske građe i o sprovedbi propisa o njenom čuvanju. Počinju se izrađivati prva uputstva za pregledanje registratura i odabiranje bezvrijedne građe u njima. Arhiv obavlja mnoge poslove na preuzimanju arhivskih fondova iz registratura koje nadzire. Ovu djelatnost Arhiv obavlja na cijelom području Bosne i Hercegovine, jer se prva stvarna arhivska mreža u Bosni i Hercegovini uspostavlja 1953. i 1954. godine, kad je u Bosni i Hercegovini osnovano pet novih arhiva (1953. u Banja Luci; 1954. u Doboju, Travniku, Tuzli i Mostaru).

Rad na fizičkom spašavanju mnoge arhivske građe i njenom preuzimanju u arhiv činio je s početka glavninu poslova Arhiva. U prvim godinama, Državni je arhiv za smještaj građe imao samo jednu prostoriju. Drugi osnovni problem u radu arhiva bio je stalni nedostatak kvalificiranog kadra. Takva situacija značajno je utjecala na rezultate Arhiva.

Novinski članak u «Oslobođenju» povodom 10 godina postojanja i rada Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 2. IX 1957.

Uslijed takvih okolnosti, zadugo je izostajao stručni rad na arhivskoj građi, obrada arhivske građe i izrada informativnih pomagala, konzervacija i restauracija arhivske građe, objavljivanje arhivskih izvora. Ipak, i druge djelatnosti počinju se razvijati pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Loše stanje preuzetih fondova, kao i teški smještajni uvjeti, koji su dodatno doprinijeli oštećenjima građe od raznih uzroka (vlaga, prašina, fizička oštećenja usljed pretrpanosti prostorija i sl.) dodatno su aktualizirali značaj djelatnosti restauracije i konzervacije arhivskoga gradiva. 1956. godine u Arhivu su nabavljeni prvi potrebni materijali, kao i laminator, a na raspolaganju je bio i godinu dana ranije nabavljeni aparat za mikrofilmiranje.

1956. godine započet je projekt Građa za proučavanje političkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih odnosa iz prošlosti BiH (XIX i XX vijek), kao projekt stalne edicije kroz koju bi se objavljivala arhivska građa. Veoma brzo pokrenuto je i pitanje izdavanja stručnoga časopisa, pa je 1961. Arhiv sudjelovao i u pokretanju Glasnika arhiva i Društva arhivskih radnika, u socijalističkom periodu jedinog stručnog glasila u Bosni i Hercegovini.

1956. godine, također, Arhiv je sudjelovao i u organizaciji prve «Nedjelje arhiva», koja je održana od 16. do 30. septembra. Niz godina, ovo je bila najprikladnija manifestacija za širu akciju arhivske službe na kulturno-prosvjetnom planu.

Za cjelokupnu arhivsku službu Bosne i Hercegovine, snažniji razvitak i mnogo veće mogućnosti započinju od 1962. godine, kad je proglašen Zakon o arhivima, prvi bosanskohercegovački arhivski zakon i jedan od najvažnijih arhivskih propisa donesenih u BiH. Ovim zakonom je arhivska građa zaštićena bez obzira u čijem se vlasništvu nalazi i je li evidentirana, a jednako je zaštićena i arhivska građa u nastajanju, tj. registraturna građa, koja se redovito odabire i izlučuje. Zakonom je utvrđen kompleksan karakter arhivskih ustanova kao upravnih, stručnih, znanstvenih i kulturno-prosvjetnih ustanova.

Izmjenama i dopunama ovog zakona, učinjeni su značajni pomaci, te je donesen novi Zakon o arhivima iz 1965. Ovim zakonom u definiciji arhivske građe po prvi put pominje se izričito i filmski materijal; definirana je i registraturna građa, kao građa nastala radom društveno-političkih zajednica i njihovih organa, radnih i drugih organizacija, dok je od značaja za njihov rad i dok iz nje nije odabrana arhivska građa; ustanovljeni su rokovi predaje arhivske građe arhivima, koji iznose najmanje 5, a najviše 30 godina od njenoga nastanka; izričito je rečeno da arhivska građa ima svojstvo spomenika kulture, a s time u skladu fondovi se poslije sređivanja i arhivističke obrade registriraju kod nadležnog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Osim toga, Zakonom je određena funkcija Arhiva Bosne i Hercegovine kao matičnog arhiva.

U predstojećem periodu, Arhiv BiH postigao je značajne rezultate na sređivanju i obradi arhivske građe. Dok je do 1968. godine u ovome arhivu bilo oko 80% nesređenih fondova, 1991. godine 59% arhivskih fondova bilo je pokriveno znanstveno-obavijesnim pomagalima (za 403 fonda postojalo je 85 vodiča, 12 analitičkih, 89 sumarno-analitičkih i 31 sumarni inventar, te 13 regesta, a 6 registara)

Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, Arhiv BiH proširio je stručni rad na zaštitu i obradu filmske građe u zemlji. Iako je filmska građa proglašena arhivskom Zakonom o arhivima iz 1965. godine, tek je Zakonom o kinematografiji iz 1973. godine određeno čuvanje filmske građe Bosne i Hercegovine u kinoteci. Proizvođači filmova obvezani su na predaju jedne nekorištene kopije filmova u prvoj godini njihova prikazivanja, a uvoznici na predaju najbolje kopije uvezenog filma odmah po isteku licence.

Odredbama Zakona o filmskoj djelatnosti 1978. godine određeno je čuvanje filmske građe u Kinoteci pri Arhivu BiH. U početku se operiralo brojem od 600 naslova u filmskom fondu. Formirana je kartoteka filmova za period 1945-1978. godine, a dobri rezultati polučeni u prikupljanju građe (oko 250 kutija spisa, 200 knjiga scenarija i knjiga snimanja, oko 100 dijalog listi, 150 plakata, 7000 fotografija i 40 kutija reklamnog materijala), što je obilježeno i prigodnom izložbom "35 godina bosanskohercegovačke kinematografije". U julu 1994. iz Arhiva BiH Kinoteka je izdvojena u samostalnu ustanovu.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, započinje se razvijati i informacijsko-dokumentacijska djelatnost u arhivskoj službi Bosne i Hercegovine. Već 1962. godine, "referat naučno-informativne službe" pri Arhivu BiH prikupio je podatke o svim arhivima u republici. Bio je to temelj jednome centru pri središnjem arhivu u zemlji. Informacijsko-dokumentacijska služba u svoje je zadatke dobila dobila:

1. evidenciju svih arhivskih ustanova i zbirki arhivske građe u BiH, te građe u privatnom posjedu, kao i iz inostranih arhiva;

2. evidenciju arhivske građe, informativnih pomagala koja za građu postoje, arhivskih izvora u inostranstvu, stvaranje bibliografije radova nastalih korištenjem arhivske građe;

3. evidenciju korištenja arhivske građe na osnovi rada čitaonice; tj. evidenciju svih korisnika i njihovih istraživačkih tema

4. evidenciju registratura – arhivske građe u nastajanju, kao i stvaratelja i imatelja te građe.

Poseban dio kad je riječ o arhivskoj građi čini arhivska građa u inostranstvu. Arhivska struka u BiH od samoga početka bila je svjesna da istraživanja arhiva u inostranstvu, u kojima se nalaze fondovi relevatni za bosanskohercegovačku historiju ne predstavljaju tek nadogradnju, već obvezu da se stranim izvorima ispune praznine u memoriji naroda. U ovom pogledu, Arhiv BiH bio je jedan od nositelja projekta Kompleksno istraživanje arhivske i bibliotečke građe. U ovaj projekt, potpisan 7. novembra 1984. godine, pored arhiva, ušli su Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Orijentalni institut, te Institut za istoriju.

ADRESA

Arhiv Bosne i Hercegovine se nalazi u zgradi Predsjedništva BiH.

Potreba za novom zgradom za organe uprave u Sarajevu nametnula se veoma brzo po austro-ugarskom zauzeću Bosne i Hercegovine, jer su organi uprave radili u neuvjetnim starim prostorima na nekoliko različitih lokacija.

Za izgradnju ove zgrade preporučen je Josip Vancaš, hrvatski arhitekt koji je imao ured u Beču. Pozvan na ovaj posao, ovaj arhitekt je svoj ured preselio u Sarajevo, gdje će inače izgraditi mnoge reprezentativne objekte u ljepoti ovog grada (od nekih izdvojimo: vakufsku zgradu, Ajas pašin dvor, Isabegovo kupatilo, Seminar i crkvu u Novom Sarajevu, Grand hotel (Zemaljsku banku), biskupsko sirotište, zgradu glavne pošte na Obali Kulina bana, Katedralu Srca Isusovog, pravosudnu palaču odnosno zgradu Univerziteta, niz škola i veliki broj stambenih zgrada...). U karijeri je ostavio 230 projekata visoke gradnje.

Za izgradnju sarajevske Katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine odlikovan je viteškim križem Franje Josipa I. 1898. odlikovao ga je i papa Leo XIII viteškim križem Sv. Georga. Na izložbama u Parizu, Budimpešti, Zagrebu i Osijeku dobio je vrijedna priznanja. Obnašao je dužnosti službenog zastupnika civilnih arhitekata, šefa općinskog građevinskog odbora, učitelj slobodnog crtanja. Jedan je od osnivača Tehničkog kluba, osnivač Muškog pjevačkog društva. Bio je i saborski zastupnik.

Radovi na izgradnji zgrade zvanično su otpočeli 19. marta 1884. godine, a svečano otvorenje ove zgrade uslijedilo je u novembru 1885.

Stranica iz registra s popisom predmeta koji se odnose na izgradnju zgrade Predsjedništva, 1885. godina

Od toga dana, svi su vrhovni organi vlasti u BiH do osnutka Državnog arhiva, stolovali u ovoj zgradi. Tako su i njihovi spisi, današnja arhivska građa, ostajali pohranjeni u prostranim podrumskim prostorima zgrade. Uslijed te činjenice i Arhiv BiH je smješten u ovu zgradu.

Kroz razvoj naše arhivske službe, posebna, namjenska zgrada arhiva bila je redovito jedan od prioriteta. Veoma brzo došlo se do shvaćanja o potrebi arhivske zgrade za Državni arhiv BiH, kao jedinom adekvatnom dugoročnom rješenju. U Perspektivnom planu razvitka prosvjete i kulture u BiH za period 1957-1961. godine, predviđena je bila izgradnja zgrade za Državni arhiv. Odobrena je i lokacija za gradnju, u neposrednoj blizini Zemaljskoga muzeja. Novim perspektivnim planom ulaganja, za period 1961-1965. godine ponovno se veoma ambiciozno pristupilo pitanju arhivskih objekata u republici.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zgrada za Arhiv BiH projektirana je zajedno sa zgradom Narodne i Univerzitetske biblioteke. Autor idejnog rješenja bio je poznati sarajevski arhitekt Ivan Štraus. Ovaj ansambl bio je projektiran na Marijin Dvoru, između rijeke Miljacke i današnjih ulica Kotromanića, Hiseta, Trg Bosne i Hercegovine. Od ukupne površine od 28,170 m², za Arhiv BiH predviđeno je bilo 7,700 m². Plato između dvaju objekata trebao se zvati forum Ive Andrića, te je na istome trebalo smjestiti i skulpturu bosanskoga nobelovca, jednoga od prvih ljudi koji su u Arhivu Bosne i Hercegovine koristili arhivsku građu, a koji je značajan novčani iznos od Nobelove nagrade poklonio Narodnoj biblioteci, odnosno bibliotekama u BiH.

DJELATNOST

Arhiv Bosne i Hercegovine preuzima i provodi mjere zaštite, obrade, prezentiranja i korištenja javne građe Bosne i Hercegovine nastale do 1992. godine, zatim građe institucija RBiH i građe institucija Bosne i Hercegovine.

Arhiv BiH:

• provodi mjere zaštite arhivske građe u arhivu
• sređuje, popisuje i objavljuje arhivsku građu, te ju daje na korištenje
• stručno nadzire čuvanje i odabir arhivske građe izvan arhiva i vodi propisane evidencije o imateljima arhivske građe
• neposredno nadzire rad arhiva i drugih imatelja izvan sustava državnih arhiva
• preuzima javnu te prikuplja privatnu arhivsku građu otkupom, poklonom ili pohranom
• daje podatke i izdaje ovjerene prijepise na zahtjev korisnika; izdaje uvjerenja i druge isprave u dokazne svrhe
• izrađuje i objavljuje obavijesna pomagala za pojedine arhivske fondove i zbirke
• obavlja sigurnosno i zaštitno snimanje arhivske građe
• radi na edukaciji arhivskog osoblja
• objavljuje arhivsku građu i izdaje stručne i druge publikacije, naučne studije,
• organizira izložbe, znanstvene i druge skupove,
• sarađuje s drugim ustanovama kulture, znanstvenim i srodnim ustanovama dokumentacijske i informacijske službe.

Arhiv Bosne i Hercegovine:

1.  vodi registar arhivskih fondova i zbirki BiH i brine o arhivskoj građi BiH nastaloj do 1992. godine i građi nastaloj radom institucija RBiH i institucija Bosne i Hercegovine;
2. vodi evidencije o arhivskoj građi u inozemnim arhivima koja je od značaja za Bosnu i Hercegovinu;
3. daje mišljenje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine o pitanjima arhivske službe u BiH;
4. zastupa interese arhivske službe Bosne i Hercegovine u međunarodnim stručnim asocijacijama i međudržavnim odnosima;
5. sarađuje u svim stručnim poslovima s entitetskim, kantonalnim-županijskim i drugim arhivima, posebno na planu obrazovanja i stručnog usavršavanja arhivskih radnika;
6. rukovodi zajednički utvrđenim projektima i zajedno s entitetskim i kantonalnim-županijskim arhivima realizira poslove na obnavljanju i modernizaciji arhivske službe Bosne i Hercegovine;